Dokazi ukazuju da smrt nije kraj

Albert Einstein je nakon smrti starog prijatelja izjavio: „Besso je otišao s ovog čudnog svijeta malo prije mene. To ne znači ništa. Ljudi poput nas…znaju da je razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti samo tvrdoglavo uporna iluzija.“
Sadašnji dokazi nastavljaju ukazivati na to da je Einstein bio u pravu – smrt jest iluzija.
Naš uobičajeni način razmišljanja se temelji na vjerovanju da je svijet objektivno mjesto nezavisno od promatrača. Ali dugačak popis eksperimenata pokazuje upravo suprotno. Mislimo da je život samo ugljikova aktivnost uz dodatak molekula – živimo neko vrijeme i zatim trulimo u zemlji.
Vjerujemo u smrt jer smo naučeni misliti da umiremo. Također, naravno, jer se poistovjećujemo s tijelom, a znamo da ono umire. Kraj priče. Ali biocentrizam – nova teorija svega – nam govori da smrt možda i nije konačna na način na koji mi mislimo. Nevjerojatno, ali ako dodate život i svijest u jednadžbu, možete objasniti neke od najvećih znanstvenih enigmi. Na primjer, postaje jasno zbog čega prostor i vrijeme – pa čak i svojstva tvari – ovise o promatraču. Također postaje jasno zbog čega se čini da su zakoni, sile i svemirske konstante iznimno fino ugođeni za postojanje života.
Sve dok ne prepoznamo svemir u našim glavama, pokušaj shvaćanja stvarnosti će ostati cesta koja ne vodi nigdje.
Biocentrizam je je koncept kojeg je 2007.g predstavio američki doktor medicine Robert Lanza, znanstvenik u poljima biologije i regenerativne medicine. Teorija predlaže da je biologija središnji pokretač znanosti u svemiru, a razumijevanje ostalih znanosti vidi kao oslanjanje na dublje razumijevanje biologije. Teorija kaže da su život i biologija središte bića, stvarnosti i kozmosa – život stvara svemir, a ne obratno. Biocentrizam tvrdi da trenutne teorije o fizičkom svijetu ne funkcioniraju i da nikada niti neće sve dok u potpunosti ne uključe život i svijest. Dok se fizika smatra temeljem za proučavanje svemira, a kemija temeljem za proučavanje života, biocentrizam pokušava biologiju smjestiti ispred ostalih znanosti kako bi se stvorila teorija svega.

Robert Lanza

Razmotrite vrijeme „vani“: Vidite plavo nebo, ali stanice se u vašem mozgu mogu promijeniti tako da ono izgleda zeleno ili crveno. U stvari, uz malo genetskog inženjeringa mogli bismo učiniti sve što je crveno da vibrira ili stvara buku ili čak učiniti da poželite imati spolni odnos s nekim pticama. Mislite da je vani svijetlo, ali vaši se moždani krugovi mogu promijeniti tako da vam se čini da je vani tamno. Mislite da je vruće i sparno, ali tropskoj bi žabi to djelovalo hladno i suho. Ova se logika primjenjuje gotovo na sve. Poanta: Ono što vidite ne bi moglo biti prisutno bez vaše svijesti.
U stvari, ne možete vidjeti išta kroz kost koja okružuje vaš mozak. Vaše oči nisu portal svijeta. Sve što vidite i iskušavate upravo sada – čak i svoje tijelo – je vrtlog informacija koji se događa u vašem umu. Prema biocentrizmu, prostor i vrijeme nisu čvrsti i hladni objekti kakvim ih smatramo. Mahnite rukom kroz zrak – ako se sve oduzme, što ostaje? Ništa. Ista se stvar primjenjuje za vrijeme. Prostor i vrijeme su samo sredstva pomoću kojih se sve zajedno sastavlja.
Uzmite u obzir poznati eksperiment s dvostrukim prorezom. Kada znanstvenici promatraju česticu koja prolazi kroz dva proreza u barijeri, one se ponašaju poput metka i prolaze kroz jedan od dva proreza. Ali ako ne promatrate, ponašaju se poput vala i mogu proći kroz oba proreza istovremeno. Kako čestica može mijenjati svoje ponašanje ovisno o tome da li je promatrana ili nije? Odgovor je jednostavan – stvarnost je proces koji uključuje vašu svijest.

Ili uzmimo u obzir poznati Heisenbergov princip neodređenosti. Ako ondje zaista postoji svijet prepun čestica koje samo skakuću naokolo onda bismo trebali moći izmjeriti sva njihova svojstva. Ali ne možemo. Na primjer, stvarna lokacija i zamah čestice ne mogu biti poznati istovremeno. Zbog čega bi onda čestici trebalo biti važno što ste odlučili mjeriti? I kako se parovi isprepletenih čestica mogu trenutačno povezati na suprotnim stranama galaksije kao da prostor i vrijeme ne postoje? Odgovor je ponovo jednostavan: Zato što nisu „tamo negdje“ – prostor i vrijeme su jednostavno oruđe našeg uma.
Smrt ne postoji u bezvremenskom, bezprostornom svijetu. Besmrtnost ne znači beskrajno postojanje u vremenu nego ona živi izvan vremena uopće.
Naš linearan način razmišljanja o vremenu je također nedosljedan uz slijedeću seriju nedavnih eksperimenata. Znanstvenici su 2002. g pokazali da čestice svjetlosti „fotona“ znaju – unaprijed – što će njihov udaljeni parnjak učiniti u budućnosti. Testirali su komunikaciju među parovima fotona. Dopustili su da jedan od fotona dovrši svoje putovanje – morao je odlučiti želi li biti val ili čestica. Istraživači su povećali udaljenost koje je drugom fotonu bila potrebna da stigne do vlastitog detektora. Međutim, mogli su dodati izokretač koji bi ga spriječio od urušavanja u česticu. Prva je čestica nekako znala što će istraživači učiniti prije nego što se to dogodilo i trenutačno na udaljenostima kao da između njih ne postoje prostor i vrijeme. Odlučili su da ne postanu čestice još i prije nego što je njihov parnjak stigao do izokretača. Nije važno kako postavimo eksperiment. Naš um i njegovo znanje su jedina stvar koja određuje kako će se ponašati. Eksperimenti konstantno potvrđuju ove učinke ovisne o promatraču.
Bizarno? Uzmimo u obzir još jedan eksperiment koji je nedavno objavljen u prestižnom znanstvenom časopisu Science. Znanstvenici u Francuskoj su ispucali fotone u aparate i pokazali da su oni mogli retroaktivno promijeniti nešto što se već dogodilo u prošlosti. Nakon što su fotoni prošli račvanje u aparatima, morali su odlučiti da li će se ponašati kao čestice ili valovi kada su stigli do razdjelnika. Kasnije – nakon što su fotoni prošli račvanje – ispitivač je mogao nasumično uključiti ili isključiti razdjelnik. Pokazalo se da ono što je promatrač u tom trenutku odlučio je određivalo što će čestica u stvari učiniti na račvanju u prošlosti. U tom trenutku, ispitivač bira svoju prošlost.

Naravno, mi živimo u jednakom svijetu. Ali kritičari tvrde da je ovakvo ponašanje ograničeno na mikroskopski svijet. Ali u ovom „dvosvjetnom“ pogledu (to jest, jednom svijetu sastavljenom od fizičkih zakona koji se odnose na malene objekte i, drugom, koji se odnosi na ostatak svijeta koji uključuje i nas) nema razumne temelje i dovodi se u pitanje u laboratorijima diljem svijeta. Prije nekoliko godina su istraživači objavili dokument koji pokazuje da se kvantno ponašanje proširuje u svakodnevnu realnost. Parovi vibrirajućih iona su bili spareni pa su njihova fizička svojstva ostala međusobno vezana kada su bili razdvojeni na velike udaljenosti („sablasno djelovanje na daljinu“, kako je to Einstein rekao). Drugi eksperiment s velikim molekulama nazvan „Buckyballs“ također pokazuje da se kvantna realnost proširuje van kvantnog svijeta. 2005. g KHC03 kristali su pokazali isprepletene grebene visine jednog i pol inča što je kvantno ponašanje koje se pomiče u uobičajeni svijet objekata ljudskih razmjera.
Općenito odbacujemo višestruke svemire Zvjezdanih staza kao fikciju, ali pokazalo se da postoji nešto više od samog komadića znanstvene istine ovog popularnog žanra. Jedan od poznatih aspekata kvantne fizike jest taj da se promatranja ne mogu apsolutno predvidjeti. Umjesto toga, postoji raspon mogućih zapažanja, a svaki od njih uz različitu vjerojatnost. Jedno uobičajeno objašnjenje, „višesvjetovna“ interpretacija, smatra da svako od tih zapažanja odgovara drugačijem svemiru („multiverzumu“). Postoji bezbroj univerzuma i sve što god bi se moglo dogoditi odvija se u nekom od njih. Smrt ne postoji u bilo kojem stvarnom smislu u tim scenarijima. Svi mogući univerzumi postoje istodobno bez obzira na to što se događa u bilo kojem od njih.
Život je avantura koja transcendentira naš linearan način razmišljanja. Kada umremo, mi to ne činimo u nasumičnoj matrici biljarske kugle nego u matrici neizbježnog života. Život ima nelinearnu dimenzionalnost – to je poput višegodišnjeg cvijeta koji se vraća kako bi procvao u multiverzumu.
„Utjecaj osjetila,“ rekao je Ralph Waldo Emerson „je kod većine ljudi svladao um do te mjere da zidovi prostora i vremena izgledaju čvrsto, stvarno i nepremostivo; a razgovor unutar tih granica svijeta je znak ludila.“