Što se krije iza planetarno popularnih priča o kristalnoj i indigo djeci?

Kada je Nancy Ann Tappe početkom 70-tih godina XX stoljeća stvorila pojam „Indigo djeca“ pokrenula je lavinu koja se do danas nije prestala kotrljati. Uskoro je ova tema dodatno unaprijeđena još „jačom“ kovanicom „Kristalna djeca,“ a brojni „istraživači“ poput Jana Tobera, Lee Carroll i Doren Virtue su ostvarili svjetsku mega popularnost. Kraj XX vijeka je dočekao toliko željene mesije, novu vrstu ljudskih bića koje će nas odvesti u „bolji i novi svijet“ koji će nastati zahvaljujući najnovijim reinkarnacijama „super-djece.“

Prije nego li se fokusiramo na sam pojam indigo i kristalne djece, pozabavit ćemo se ljudima koji su prvi počeli pisati o njima.

Nancy Ann Tappe je bila samoproklamirani sinestezist i osoba koja je tvrdila kako ima vidovnjačke i druge paranormalne sposobnosti. Ona je 1982. godine izdala knjigu pod nazivom Understanding Your Life Through Color, u kojoj podrobno opisuje koncept indigo djece. U toj knjizi je navela da je primijetila kako su se mnoga djeca i počela rađati s „indigo“ aurama. U drugim svojim publikacijama Tappe je opisala kako indigo dolazi iz „životnih boja“ koju je ona uspjela shvatiti zahvaljujući svojoj sinesteziji. Za sve one koji ne znaju što je sinestezija molimo vas da pročitate dva teksta u kojima smo se pozabavili leksičko gustatornim fenomenom, znanstvenog naziva – sinestezija , ovdje i ovdje.

Ova ideja je kasnije dobila dodatnu popularnost s knjigom: The Indigo Children: The New Kids Have Arrived, u kojoj su supružnici Jan Tober i Lee Carroll pomaknuli ideju „indiga“ u popularni pokret koji dan danas zaokuplja pažnju New Agera i dijela javnosti.

Ovo dvoje „istraživača“ je pribavilo ogromne „donacije“ za stvaranje brojnih publikacija, internacionalnih konferencija, predavanja i knjiga s kojima su naknadno osigurali, ne samo popularnost, već i siguran i ugodan život.

Sarah W. Whedon je u tekstu pod nazivom Nova Religio (Nova religija), koji je publiciran 2009. godine napisala kako je socijalna konstrukcija indigo djece odgovor na „očiglednu krizu američkog načina proživljavanja djetinjstva“ u formi povećanog maloljetničkog nasilništva i povećanog broja dijagnoze ADD-a (Attention Deficit Disorder – poremećaja pažnje kod djece) i ADHD-a (Attention Deficit Hyperactivity Disorder – hiperaktivnog poremećaja kod djece). Whedon smatra da roditelji okarakteriziraju svoje potomke kao indigo djecu kako bi osigurali alternativno objašnjenje na anomalije u ponašanju svoje djece koja pate od ADD-a i ADHD-a.

U hrvatskom izdanju knjige dvojca Tober – Carroll o indigo djeci, koja na 241 stranice nadugo i naširoko piše o fenomenu koji je, htjeli mi to ili ne smislila Tappeova, čitatelj vrlo lako i jednostavno biva ponesen osjećajem identifikacije svoga djeteta ili čak sebe s „indigo djetetom.“

U predgovoru knjige stoji izjava „proroka“ Khalila Gibrana:

Vaša djeca nisu vaša djeca.

Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.

Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas.

I, premda su s vama, ne pripadaju vama. Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,

Jer ona imaju vlastite misli.

Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše,

Jer njihove duše borave u sutrašnjoj kući

Koju vi ne možete posjetiti čak ni u svojim snima.

Vi možete upinjati da budete kao oni,

ali ne tražite od njih da budu poput vas.

Jer život ne ide unatrag niti se zaustavlja na

prekojučerašnjici.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.

Neka vam to što ste napeti u Strijelčevoj ruci bude na

Radost.

Ovo je tek početak, samo list dalje stoji citat mame indigo djeteta koji je objavljen u The Timeu:

„Ova djeca mogu biti veoma bistra, veoma šarmantna ali nemoguća za suživot. Ona razmišljaju o zabavnim kreativnim stvarima strahovitom brzinom. Dok pokušavate ugasiti vatru koji su izazvali pekući sljezove kolače na peći, već su u kadi pokušavajuću utvrditi hoće li zlatna ribica preživjeti u vrućoj vodi.”

.

Vode li nas romantične predstave o indigo djeci u potpunu stramputicu?

Robert Hare, Barbara E. Hort, Paul Babiak, Andrew M. Lobaczewski, Martha Stout, Jane Middelton-Moz, Elan Golomb, Stephanie Donaldson-Pressman, Robert M. Pressman, Clive R. Boddy, Gregory R. Samanez-Larkin,  Joshua W. Buckholtz, Francis S. Collins, Jim Kouri i brojni drugi znanstvenici koji su svoj radni vijek posvetili istraživanju psihopatije su otkrili nekoliko vrlo važnih aspekata koji „ljudi bez duše“ imaju, to su:

• Potpuni nedostatak kajanja i empatije
• Bezobzirnost
• Hiperaktivnost
• Karizma i šarm
• Česti mesijanski kompleks
• Visoka inteligencija
• Nestrpljivost i netrpeljivost
• Odbijanje društvenih, moralnih, etičkih i zakonskih normi
• Nepoštovanje prema svima i svemu
• Laganje
• Uživanje u pažnji medija i drugih ljudi
• Ogromna i neutaživa ambicija
• Znatiželja
• Prijezir prema svemu što se ne može iskoristiti
• Paranoja
• Okrutnost prema ljudima i/ili životinjama i/ili prirodi
• Egoizam, osjećaj više vrijednosti
• Iskorištavanje svega u svoje ciljeve
• Nemogućnost dugoročne suradnje
• Nepovezanost s obitelji; roditeljima, djecom, supružnicima
• Izjednačavanje seksa s ljubavlju
• Izjednačavanje novčanog i materijalnog dobitka s vrijednošću čovjeka
• Makjavelizam i utilitarizam
• Nedostatak osjećaja straha
• Manipulativni
• Fiksiranost na krajnji cilj
• Agresivnost
• Tvrdoglavost
• Neovisnost i često okarakterizirani od prijatelja i poznanika kao „čudni i samotnjaci“ bez obzira na veliki krug poznanika, ljubavnika i kolega
• Dopaminska reakcija u mozgu nakon ostvarivanja cilja
• Anomalija u mozgu 
• Nedostatak pažnje prema svemu što nije povezano s ostvarivanje cilja
• Traumatiziranje okoline
• Isključivost
• Napadni seksipil
• Česti ispadi nekontroliranog bijesa
• Želja za brzom zabavom
• Svadljivost
• Impresivni
• Tvrdoglavost i svojeglavost
• Neovisnost

Pogledajmo koji su najčešći opisi indigo djece:

• Znatiželja
• Hiperaktivnost
• Odbijanje autoriteta
• Impresivni
• “Eksperimenti” sa životinjama (okrutnost prema životinjama)
• Nedostatak pažnje
• Nemogućnost stvaranja prijateljstva
• Osjećaj nadmoći i egoizam
• Nepoštovanje društvenih i obiteljskih normi
• Svadljivost
• Tvrdoglavost i svojeglavost
• Neovisnost i često okarakterizirani od prijatelja i poznanika kao „čudni i samotnjaci“
• Osjećaj višeg zadatka koji mora obaviti – mesijanski kompleks
• Odbacivanje bilo čega gdje „indigo dijete“ nije u centru pažnje i na prvom mjestu
• Prezir prema svima koji se smatraju duhovnim bićima, no sebi pripisuju visoku intuitivnost i duhovnost
• Nedostatak osjećaja krivice
• Nedostatak osjećaja straha
• Manipulativni

Ovo su samo neki navodi iz djela Carroll i Tobera, ispričavamo se ako u gornji dio nismo naveli njihov navodni osjećaj empatije, jer to zaista nema veze s istinom naročito zbog činjenice kako se ponašaju prema svojim bližnjima i kućnim ljubimcima (u velikom broju slučajeva).

Hervey Cleckley, je u svojem djelu, koje preporučamo svima: “The Mask of Sanity” obratio pažnju na opise djece indiga i njihove karakterne osobine, iako ih nije uvrstio u esencijalne psihopate. Većinu njihovih zajedničkih osobina je opisao kao psihopatske i narcisoidne, a dio njegove liste s odlikama psihopata i indigo djece ste već vidjeli u gornjem dijelu teksta. Ova knjiga se može kupiti samo iz “druge ruke,” što je velika šteta, naročito zbog činjenice da je Cleckey u njoj otkrio gotovo sva najvažnija otkrića na ovome polju koja su se isto kao i istraživanja Andrew M. Lobaczewskog konstantno limitirala, ignorirala i njihova je publikacija onemogućavana.

Psiholozi su tek odnedavna prepoznali postojanje psihopatske djece koju opisuju kao „callous – unemotional“ CU ili „bešćutne i bezosjećajne,“ što je forma određene podgrupe. Jasno nam je kako ovakva informacija u mnogima može stvoriti jako puno otpora, jer smo kondicionirani mišlju kako se psihopata ne rađa već stvara.

„Za razliku od većine djece koje pokazuju anti-socijalno ponašanje, psihopatska djeca nisu primarno nastala zbog lošeg roditeljskog utjecaja,“ otkrila je prof. Essi Viding s Londonskog Sveučilišta.

Njena grupa znanstvenika je odradila dvije studije u kojima se utvrdilo kako su psihopatske odlike među djecom uglavnom genetičke prirode.

Znanstvenici pretpostavljaju kako jedno od 100 djece – u Velikoj Britanji – psihopata. Oni pokazuju iste karakteristike kao protagonist u noveli „We Need To Talk About Kevin“ jer: lažu, varaju, manipuliraju i spremni su počiniti djela nevjerojatne okrutnosti.

Iako Matrix World nije zagovornik plaćene znanosti, s čijim smo se sponzoriranim paradigmama sukobljavali mnogo puta, moramo priznati da nemamo ništa protiv neovisnih istraživanja koja ne dolaze iz „tuđih džepova.“ Na žalost, o indigo djeci se nije uopće istraživalo, dijelom jer je New Age PR mašina napravila dovoljno „romantičnog marketinga,“ a najvećim dijelom zbog ogromnog broja istovjetnih osobina s psihopatama i narcisoidnim osobama (narcis je po Hareu „vrtni“ ili kućni psihopat).

No vi ćete se sigurno zapitati, što ako ipak ima nešto u njihovoj auri. Do sada su nam poznata smo četiti ozbiljna naučnika koji su se bavili snimanjem ljudske aure to jest našeg bio polja, to je Semyon Kirlian, prof. dr.Konstantin Korotkov, prof. Harry Oldfield i Fritz-Albert Popp. Ni jedna od njihovih tehnika i istraživanja nije pokazala navode gornjih spisatelja o postojanju indigo djece, niti romantičnu predstavu New Agea o bojama aure.

Internet je pun retuširanih fotografija i uradaka u Photoshopu, koji navodno prikazuju aure indigo djece. Na njih uopće nećemo gubiti vrijeme jer ih je previše i njihovi tvorci su mnogobrojni, no važno je navesti kako se na takav način stvara još jedan negativan aspekt priče o indigo djeci, koja zaokuplja javnost već 40 godina.