Irski svećenik dokazao kako Isus nikada nije postojao

Interesantno je kako u posljednje vrijeme sve više visoko rangiranih svećenika objavljuje studije u kojima se otkrivaju laži i prevare u Bibliji, no nedavno otkriće fra Thomasa Brodia bi moglo jednom za svagda riješiti misteriju zvanu Isus Krist. T. Brodie je pomogao u osnivanju Dominikanskog biblijskog Instituta u Limericku. On je desetljećima istraživao rane crkvene tekstove i zapise o Isusu, no na koncu je došao do zaključka kako glavni lik Novog Zavjeta nije bio povijesna ličnost, a zbog takve objave ga je Vatikan po hitnom postupku izbacio iz službe te mu je zabranio izjave za medije.

Fra. Tom Brodie je izbačen sa svoje pozicije u Dominikanskom biblijskom Institutu u Limericku nakon što je objavio knjigu pod nazivom „Beyond the Quest for the Historical Jesus.“

Brodijeva knjiga je izazvala srdžbu i nevjericu u Vatikanu no nitko od vatikanskih službenika nije Brodija nazvao lašcem niti su osporili njegove izvore.

Tiskovina The Irish Sun je izjavila kako je ovaj svećenik udaljen iz službe iako je sam pomogao osnivanje najjačeg Dominikanskog Instituta u zapadnoj Europi. Isti izvor je došao u posjed crkvenih dokumenata u kojemu se skolastičaru Tomu Brodiju zabranjuje učenje po crkvenim institucijama, te mu se strogo zabranjuje istraživanje i pisanje novih radova dok se protiv njega treba organizirati proces koji će odlučiti o njegovoj sudbini unutar crkvene hijerarhije.

Fra Thomas L. Brodie je posvetio preko 40 godina svog rada kako bi provjerio je li Isus postojao ili je dio milenijske spletke koja se pretočila u Novi testament.

Fra. Brodiju se najviše spočitava što je on od sredine sedamdesetih godina XX. vijeka ispitivao postojanje biblijskog Isusa, no najviše mu se stavlja na teret što je sa svojim otkrićima izašao u javnost koristeći rane crkvene izvore koji su se bavili istom temom.

Samu knjigu je pisao preko 12 godina, a ona je šokirala nadređene do te mjere da nisu niti znali kako će se s njim obračunati iako je knjiga dospjela do javnosti u rujnu 2012. godine.

Fra Brodie tvrdi kako su mnoge stvari o Isusu u Bibliji posuđene iz židovske Tore, no također i od ranijih tekstova iz drugih kultura, poput Sumera.

Nevjerojatno je što crkva spočitava Bordijeva otkrića iako se on koristio isključivo crkvenim spisima, neimenovani izvor unutar irske Crkve je napomenuo kako je:

„Teorija pomalo čudnovata, no on je 12 godina kopao po starim spisima i istraživao o toj temi, a nitko za to nije mario, nitko nije znao da će on jednog dana izaći u javnost sa svim tim.“

Fra Gerard Norton, koji je zamijenio Brodija na njegovj poziciji smatra kako je njegov otkaz prihvaćen bez imalo razmatranja te da on neće imati nikakve nove dužnosti unutar irske Crkve.

Unatoč pokušajima novinara da stupe u kontakt s fra Brodijem on je ostao van doticaja medija poštujući pokoru koju mu je nametnuo Vatikan.

Dominikanski red je 2014. u svom svibanjskom broju magazina Doctrine and Life obrazložio Brodijev problem na slijedeći način:

„U rujnu 2012. fra Thimas L. Brodie iz irske provenijencije je publicirao knjigu pod nazivom „Beyond the Quest of the Historical Jesus, u kojemu dobro poznati i priznati autor komentara na Ivanovo evanđelje kategorično tvrdi da su njegova istraživanja dokazala da Isus nikada nije postojao te da on nije povijesna ličnost. On je smatrao da će njegova otkrića naići na odobravanje jer je uglednu poziciju držao od 1970. godine na našem Institutu te zbog velikog dijela materijala koje je podastro kao dokaze o nepostojanju Isusa. No odobravanje za tako predstavljene informacije nije dobio.

Zbog svojih uvjerenja i istraživanja koja su u suprotnosti s kršćanskim naukom prior irske provenijencije, fra Gregory Caroll je naredio kako se Tom Brodie mora povući iz službe, te mu se zabranjuje izučavanje pisanje i komuniciranje s medijima sve dok se ne riješi kontroverza koju je izazvao s objavom svoje knjige. Slučajno u isto vrijeme Tom Brodio je dao ostavku s mjesta glavnog urednika i direktora Dominikanskog biblijskog Instituta u Limericku.

Dominikanski biblijski Institut u Limericku, kojeg je stvorio fra Brody.

S ovlastima koje ima Dominikanski red irske provenijencije, osnovan je odbor s pet eksperata koji su istražili sporni rad. Nakon što je odbor proveo cijelo jutro u ispitivanju fra Bordija, doneseni su slijedeći zaključci:

‘Odbor je zaključio kako je spomenuta knjiga nerazumna i opasna te će se nastaviti sa sankcijama protiv njena pisca. S ovim se Tom Brodie povlači iz svog javnog rada, te mu se zabranjuje učenje, služenje mise, a ponaosob komunikacija s javnošću i medijima.’

Ako mislite da je ovo kraj hajke na Brodija, prevarili ste se, sredinom 2013. voditelj Dominikanskog reda u Irskoj je predao ovaj slučaj na razmatranje vrhovniku Dominikanskog reda u Vatikanu.

Krajem 2013. Majstor fra Bruno Cadore je oformio odbor kako bi ispitali knjigu te kako bi mu se privatno dostavilo izvješće o istoj. Odbor je bio sastavljen od tri profesora na teološkom univerzitetu u Fribourgu i voditelju odbora koji nije smio glasovati fra Michalelom Mascarijem.

20.02.2014. odbor je nakon dva sata razgovora s Tomom Brodijem donio izvješće u kojem se navodi kako je „knjiga nerazumna i opasna,“ te su dodali kako su sankcije koje su donijeli Dominiknaci u Irskoj sasvim opravdane i razumne.

U otvorenom pismu redu fra Bruno Cadore ostaje pri sankcijama koje su donijeli odbori te smatra da se one moraju voditi do kraja Brodijevog života.

Unatoč restrikcijama koje je Vatikan stavio na pleća ovog skolastičara, fra Bordie je ostao član reda Dominikanaca irske provenijencije koja se nastavlja brinuti i skrbiti o njemu. Što se reda tiče, slučaj je zaključen i zatvoren.“

Drugim riječima sedamdesetjednogodišnji fratar Thomas L. Bordie je osuđen na šutnju, a za uzvrat će ga se „paziti pod stare dane,“ zar ne mislite kako je to lijepo od crkve. Kupili su šutnju jednog skolastičara tako što su mu obećali da pod stare dane neće biti izbačen na ulicu te ga neće teretiti za herezu ako će, oprostite mi na izrazu „držati jezik za zubima.“

Crkva bez imalo stida bezobrazno postupa s čovjekom koji je tragao za djelićima istine, na koncu konca, zar Brodie nije došao do svojih otkrića zahvaljujući ranim crkvenim spisima, on ništa nije izmislio, samo je došao do zaključka koji milenijima vise po nama zabranjenim i nedostižnim crkvenim arhivima. Nije ni čudo zašto su „odbori“ prozvali njegove zaključke opasnima, no nitko se nije usudio analizirati i osporiti što stoji u dokumentima koje je Brodie koristio za svoje studije.

Druga stvar koja pada u oči je kako se opaska o „nerazumnim i opasnim“ zaključcima vucara od samog početka procesa protiv fra Bodija, naravno da je dominikancima, tradicionalnim „znanstvenicima“ Vatikana istraživanje napravljeno unutar vlastita reda pravi trn u oku, da je takvo što otkrio laik lako bi ga se deklasiralo i omalovažilo, no kada dominikanac dođe do saznanja o nepostojanju povijesnog Isusa, tada u Vatikanu zvone sva zvona na uzbunu.

Kako pastvi objasniti da se unutar najznačajnijeg istraživačkog reda Katoličke Crkve krije čovjek koji je došao do zaključka kako Isus nikada nije postojao?

Pa ipak niti jedan odbor nije mogao osporiti Bordijeve nalaze, nitko nije rekao kako je on lažac ili kako izmišlja stvari, slična stvar se dogodila i s nekadašnjim savjetnikom pape velečasnim dr. Micaelom Ledwithom koji je kao jedan od najvažnijih teologa na svijetu zaključio kako Biblija krije mnoštvo laži i prijevara te je sve svoje argumente potkrijepio Vatikanskim spisima.

Dr. Miceal Ledwith, priznati teolog i savjetnik papa, je priznao kako je Biblija puna lažnjaka.

Mi smo o ovom slučaju pisali s velikom pozornošću, na žalost neki čitatelji su nas a priori prozvali klevetnicima, lašcima i spletkarima te nisu potrošili ni malo vremena i truda kako bi provjerili naše izvore i ono što pišemo.

Sigurni smo da će mnogi naš tekst o fra Brodiju i njegovoj knjizi protumačiti kao „nerazuman i opasan“ jer će se kositi s njihovim vjerovanjem, no podsjetili bi sve čitatelje kako mi ne želimo vjerovati već znati.

Jedan od istraživača koji smatraju kako Isus nikada nije postojao je i Michael Paulkovich koji je istražio radove 126 povijesnih tekstova napisanih između prvog i trećeg stoljeća nove ere.

Najvažniji povjesničari Isusova vremena ostaju nijemi, nitko od njih nije čuo za Isusa. Kako je to moguće?

Paulkovich dodaje da čak i Pavao kojemu se pripisuje osnivanje i širenje kršćanstva nikad nije govorio o Isusu kao o stvarnoj osobi. Pavao nije znao za djevicu majku, Isusovo rođenje, djetinjstvo, Isusova čuda, apostole, izdaju, suđenje, muku te uskrsnuće.

Vrijeme kad je započela kršćanska era je jedno od najbolje dokumentiranih u povijesti. Na primjer Livije (59. pr.n.e. – 17. n.e.), rimski povjesničar za Augustove vladavine sam je napisao 142  sveska, tu su još bili i Tiberije, Josip Flavije, Tacit i Svetonije.

Unatoč tome, povijesnog Isusa gotovo da izvan Biblije ne spominje niti jedan poznati povjesničar u vremenu tijekom i nakon Isusovoga dolaska.

Istaknuti povjesničar i filozof Filon (20 pr.n.e. – 50 n.e.) koji je živio u vrijeme navodnog Isusovog života, ne govori ništa o temi velikog židovskog čudotvorca.

Isusa i njegove sljedbenike ne spominje nijedan od četrdesetak drugih povjesničara koji su živjeli tijekom prvog i drugog stoljeća nove ere.

Jedan od žalosno malobrojnih „spomena” koje kršćani drže dokazima za Isusovo postojanje je i pismo Trajanu koje je navodno napisao rimski povjesničar Plinije Mlađi. Međutim, u tom je pismu samo jedna relevantna riječ – „kršćani” – a dokazano je i da je ona krivotvorena, što se sumnja i za „dokument” u cjelini.

Branitelji kršćanstva kao dokaz za svog bogočovjeka vole ponuditi i malen, i možda interpoliran, odlomak iz djela rimskog povjesničara Svetonija u kojem se spominje riječ „Chrestus” ili „Chrestos”. Chrestus je zapravo titula i prijevod te riječi znači pomazanik. Dakle svatko tko je bio kršten ili pomazan nosio je titulu „Chrestus” ili „Chrestos”.

O tome smo pisali više ovdje.

I za kraj podsjetit ćemo na riječi nekadašnjeg papinog savjetnika velečasnog Ledwitha koji o Novom Zavjetu kaže slijedeće:

„Većina kršćana smatra kako je Biblija, naročito Novi testament (Novi zavjet) inspiriran riječima samog boga. Oni vjeruju da su te riječi u nekakvom obliku poslane s neba, u ekvivalentu kakvog faksa ili e-maila, u glavu ljudi koji su zapisivali Bibliju, dakle smatraju da je božanska inspiracija za ovu svetu knjigu pretočena u svaku zapisanu riječ kroz ruke autora Biblije. Smatram da su moji suvremenici mislili o istim stvarima koje su mučile i mene, možda ne tako intenzivno, ali sam bio potpuno svjestan kako drugi teolozi imaju iste teorije u glavi. U tadašnje vrijeme su ljudi na pozicijama moći (unutar Katoličke Crkve), razmišljali o nedosljednostima i pogreškama vjerskih autoriteta.

Kršćanska povijest je prepuna takvih primjera i takve stvari se stalno ponavljaju. Nedavno sam raspravljao s ljudima koji su se željeli držati trajnih vrijednih religijskih istina iz Biblije. Nije mi preostalo ništa drugo već da ih zapitam: ‘A gdje mislite da ćemo u evanđeljima i Novom testamentu naći nešto takvo?

Izvolite posjetiti Vatikansku knjižnicu, pročitajte najstarije manuskripte koji u sebi imaju zapise Novog testamenta, jedan od takvih artefakata se pozna pod nazivom „Codex Vaticanus,” to je verzija Biblije koju je najvjerojatnije naručio Konstantin. Zatim pogledajte u drugi manuskript koji se drži u Britanskoj knjižnici, taj manuskript se naziva Codex Sinaiticus, on je otkriven na planini Sinaj u samostanu Svete Katarine.

Usporedite ta dva teksta koja potječu iz IV. vijeka nove ere, i pokušajte pronaći famoznu priču o Isusu koji spašava ženu od kamenovanja, koja se u modernim Biblijama nalazi u Ivanovom evanđelju u osmom poglavlju.

To je iznimno jaka priča, koje NEMA niti u jednom primjerku najstarijih biblijskih verzija, što znači da je priča umetnuta u Novi testament, po prvi puta, nakon četvrtog stoljeća nove ere. Mogu vam dati na stotine takvih primjera.“