Zahvaljujući internetskom bumu i sve većem broju građanskih novinarskih portala do nas dolaze vijesti o neobičnim predmetima koji znanstvenicima zadaju poprilične glavobolje jer se ne mogu svrstati u standardnu kronološku predodžbu linearnog razvitka tehnologije i društva.
Ortodoksna znanost je do sada uspješno ignorirala i skrivala predmete koji se čine kao da ne pripadaju vremenu u kojem su pronađeni. Određeni utjecajni krugovi su čak i uništavali cijele znanstvene projekte te srozavali uglede naučnika koji su se bavili izučavanjem istih, no na našu sreću istina se polako otkriva te izlazi iz domene „teorija zavjere“ i uvrnutih priča koje služe za navodno zbunjivanje javnosti.
Pogledajmo neke od najpoznatijih artefakata za koje nemamo odgovora kako su nastali, tko ih je napravio, no za neke znamo koliko su stari.
Čip star 250 milijuna godina
U krasnodarskoj regiji je prije nekoliko godina pronađen neobičan predmet okovan u stijeni, naknadnim datiranjem je otkriveno kako je „mikro čip“ star između 225 i 250 milijuna godina, što je uzrokovalo val čuđenja jer nitko nije mogao odgonetnuti namjenu i podrijetlo artefakta.
MIkročip ili nešto drugo?
Predmet je dobio ime “čip“ jer zapravo ima sve elemente istoimene kompjuterske komponente. Unatoč iznimnosti nalaza, samo su ruski mediji shvatili vrijednost artefakta dok su na Zapadu vijest o ovom slučaju prenijele tek alternativne grupacije i portali.
Ruski mikročip u komadu stijene.
Rusi smatraju kako je jedino objašnjenje da je riječ o vanzemaljskoj tehnologiji, koju mi još uvijek ne možemo shvatiti i prihvatiti. Znanstvenici sa Politehničkog sveučilišta južnog Nowoczerkakeja su napravili nekoliko testova na antičkom mikročipu te su zaključili kako je čudnovati predmet srastao sa stijenom te se boje da bi ga uništili ako ga pokušaju osloboditi.
Ruske nano strukture stare 300 tisuća godina
Ne tako davne 1991. godine su tri različita tima geologa obavljala rutinska snimanja i prikupljanje uzoraka tla iz obala rijeka Kozhim, Narada i Balanbanyu. Nakon povratka u laboratorije u uzorcima zemlje su otkrili brojne neobične predmete sačinjene od različitih metala. Isprva su mislili kako se radi o ostacima modernih tehnologija no nakon detaljnog ispitivanja shvatili su da su predmeti prastari artefakti te da naše poznavanje metalurgije i nano struktura još uvijek ne može napraviti takve strukture.
Ruske nano strukture pod mikroskopom.
Misteriozni ostaci su datirani na punih 300 tisuća godina, a uglavnom su imali oblik malenih spirala, minucioznih zavojnica i kalema s bimetalima spojenima s centralnim nosačem i komadića metala složene strukture koji su očigledno bili napravljeni od strane nepoznatog kreatora iz davne prošlosti. Geolozi su primarno pokušali pronaći nova nalazišta zlata, no nano strukture izvađene iz rijeka Urala su se pokazale puno važnijima od bilo kojeg prirodnog depozita plemenitog metala na planeti.
Dodatnim analizama Ruske akademije znanosti u Syktyvkaru (Росси́йская акаде́мия нау́к – Сыктывкар) otkriveno je kako su najveći komadi uglavnom bakrenog sastava dok su najmanji komadići legure volframa i molbidena.
Najveći komadi su duljine tri centimetra, dok su najmanji duljine 2,5/10,000 centimetra. Svi dijelovi su napravljeni po proporcijama zlatnog reza i ne mogu se vidjeti nepravilnosti niti pod najjačim mikroskopima.
Unatoč činjenicama koje se ne mogu osporiti, skeptici su ubrzo počeli tvrditi kako su komadići nano struktura ostatak raketne tehnologije iz obližnjeg svemirskog centra u Plestesku, no ti isti skeptici nisu mogli objasniti kako je moguće da je SSSR posjedovao tehnologiju koja je današnjim Rusima potpuno nepoznata i zašto je datiranje radioaktivnim izotopima pokazalo kako je najmlađi artefakt star preko 10 tisuća godina, a najvažnije od svega skeptici nisu mogli objasniti zašto su artefakti pronađeni duboko u prastarim riječnim nanosima triju uralskih rijeka?
Unatoč zapadnjačkim kritikama i pokušajima ismijavanja zaključaka Ruske akademije znanosti, dr. E. W. Matvejeva iz Centralnog istraživačkog odjela za geologiju i eksploataciju plemenitih metala, 1996. godine je nastavila s istraživanjima te je u zaključku svoje studije navela:
Sve nano strukture su iskopane s dubine od 3,04 metra do 12,19 metara, u depozitima od kojih je najstariji datiran na punih 318 tisuća godina.
Nitko ne može objasniti kako su ljudi uz toliko davne prošlosti mogli stvoriti tehnologiju koja je i nama nepoznata, a još manje se može objasniti zašto se takva tehnologija koristila.
Zagonetna dama iz Elchea
Davne 1897. godine na bogatom arheološkom nalazištu u blizini Valencije je iskopana ženska bista s minuciozno obrađenim ukrasima i zagonetnim izgledom koji je u sebi nosio oznake brojnih antičkih kultura. Pa ipak, znanstvenici su je brže bolje ostavili po strani jer je ustanovljeno kako je zadnji put vidjela svjetlo dana u četvrtom stoljeću prije nove ere.
Pitanje je hoće li znanost uspjeti otkriti tko je i zašto stvorio ovu nevjerojatnu bistu?
Bista zagonetne dame ima nepravilan donji rub i ukrase koji na istom nespretno završavaju. 1959. u neposrednoj blizini mjesta na kojem je pronađena zagonetna bista je otkriven rimski mozaik s natpisom ondašnjeg latinskog imena naselja koji glasi „Illici.“
Neposredno nakon iskopavanja lovac na arheološko blago Pierre Paris je otkupio istu za male novce, tvrdeći da je vjerojatno srednjovjekovna kopija, no neposredno nakon toga je izložena u centralnom dijelu Louvrea kao svjedok nepoznate predromanske kulture s Iberijskog poluotoka. Drugi svjetski rat, dama iz Elchea, je provela skrivena u sefovima Vichyjske republike, no na zamolbe fašističkog generala Franca, dama iz Elchea se vratila u Španjolsku kao nacionalna ikona, koja je predstavljala antičko umjetničko umijeće Španjolaca. 1948. profil dame je završio na novčanici od jedne pezete.
Dama iz Elchea je dio stalne postavke Nacionalnog muzeja u Madridu.
Naknadnim istraživanjima je postalo jasno kako vapnenačka bista ima jako malo sličnosti s novijim prikazima raznoraznih dama s takozvanim „rodetama“ koje su postale dio folkora i uobičajen dodatak ženskih frizura još od vremena Kartage i njenog utjecaja na južni dio Iberije.
Brojni znanstvenici smatraju da je Dama iz Elchea samo prikaz božice Tanit, no neki su spomenuli kako je ista prikazivana s mnogo manje umješnosti i nakita, iako je uočena manja sličnost.
Prastare cijevi planine Baigong
Cijevi iz Baigonga je skupni naziv za konstrukcije nalik tubama koje se nalaze unutar i oko istoimene planine s područja Tibeta. Na njih su prvi put naišli znanstvenici koji su tragali za fosilima dinosaura.
Ove neobične cijevi različitih profila se povezuju sa sustavom špilja u planini Baigong, no danas je zbog urušavanja unutrašnjosti planine, moguće prići „cijevima“ unutar samo jedne špilje. Sam izgled planine Baigong neke istraživače podsjeća na urušenu i erodiranu planinu, tako da su špekulacije oko pronalaska prastarih cijevi dobile i misterioznu notu.
Planina Baigong, lokacija neobičnih fenomena.
Interesantno je da su neki artefakti promjera 40 centimetara s dobro vidljivim crvenkastim slojem hrđe, što je istraživačima isprva nalikovalo na tipične ostatke prastarih metalnih cijevi s velikim udjelom željeza.
Dodatne “cijevi” su pronađene u obližnjem jezeru Toson te na potezu između kompleksa špilja i samog jezera. Većina cijevi je s malim padom bila položena horizontalno od jezera ka špiljama.
Pored ovih najširih vodoravnih cijevi otkrivene su i brojne vertikalne cijevi smještene u stijenama unutar planine, njihov promjer je varirao od dva do 4,5 centimetara.
Najveća hrđava cijev je locirana na plaži jezera Toson, položena je u smjeru istok – zapad i nalazi se točno na pravcu koji vodi do sustava špilja u podzemlju planine Baigong. No, osim cijevi, pronađeni su i brojni čudno oblikovani komadi metala čija namjena i podrijetlo nije poznato.
Oko jezera Toson je locirano i oblikovano kamenje obrađeno na takav način da dijelovi metalnih ostataka prolaze kroz njih i to na način da se čini kao da su se metal i stijene spojile učinkom oksidacije metala.
Neobične cjevaste strukture Baigonga, jako nalikuju na moderne cijevi.
Znanstvenik Liu Shaolin je metalurškom analizom otkrio kako cijevi iz Baolinga imaju sastav od 30% željeznog oksida i velike količine silokon dioksida i kalcij oksida.
Ove ostatke su prvotno ispitivali kineski znanstvenici 2002. godine, a njihove nalaze je objavila Xinhua News Agency, no ovaj nalaz se ignorirao sve do prije nekoliko godina kada je lokalna uprava počela promovirati tajanstvene konstrukcije kao turističku atrakciju.
Godine 2003. Ximin Weekly je izvijestio kako su kineski znanstvenici uz pomoć atomske spektroskopije uspjeli detaljno analizirati sastav cijevi, te da one sadrže organske ostatke. Također je otkriveno kako su u sastavu stijena iz špilja planine Baigong locirani brojni fosilizirani godovi prastarog drveća.
Pa ipak, znanstvenici do sada nisu uspjeli objasniti sve aspekte ove misterije, naročito zbog čega su fosilizirana drveća izdubljena poput tuba i kako je na njima nastala metalna oksidacija.
Io9 piše da su cijevi iz Baigonga jedna od stvarnih misterija antičkog svijeta, te da je cijela Quinghai provincija u Tibetu prekrivena čudnovatim piramidalnim strukturama i brojnim simetrično postavljanim cjevastim strukturama koje je vrijeme nagrizlo.
Komadić zupčanika star 300 milijuna godina
Kada je Dimitry, mještanin Vladivostoka, želio baciti komad ugljena u peć na njemu je primijetio oksidirani ali dobro očuvani komad metala koji je izgledao obrađen. Opčinjen otkrićem, muškarac je odnio ugljen s metalom u znanstveni zavod regije Prymorye i predao ga je biologu Valeryju Brieru. Learn how to be Prepared je objavio kako je nakon prvotnih pretraga sve upućivalo na to da je dio metalnog zupčanika bio star nekoliko stotina milijuna godina. Ne vjerujući svojim nalazima, znanstvenici su potražili pomoć vodećih ruskih eksperata.
Komad prastare aluminijske legure snimljen prije izvlačenja iz ugljena.
Before it’s News je potvrdio objavu eksperta o analizi dijela metalnog zupčanika iz komada ugljena, i njihovu procjenu starosti na nevjerojatnih 300 milijuna godina, te da taj predmet nikako nije mogao nastati slučajno. Metalni predmet je izrađen od precizno obrađenoga i poliranoga komada aluminija na kojemu se nalaze tri zupčanika. Ruski znanstvenici su se našli na muci jer ne mogu odgovoriti na pitanje tko je imao znanje i mogućnosti obrade aluminija prije 300 milijuna godina.
Huff Post je otkrio kako je komad ugljena došao iz rudnika Chernegordskiy koji se nalazi u republici Hakasiji. Depoziti ugljena u Hakasiji su datirani također na starost od 300 milijuna godina, što je istovjetno datiranju grumena ugljena u kojem se našao obrađeni aluminijski komad.
Voice of Russia je naveo kako su geolozi otkrili da je metal u komadu ugljena sastavljen od legura aluminija i magnezija u odnosu 98% čistog aluminija i 2% čistog magnezija.
Komadić aluminijskog zupčanika starog 300 milijuna godina.
Learn how to be Prepared također postavlja pitanje koje zbunjuje ruske znanstvenike, poznato je da se aluminij koji nije nastao na zemlji –aluminij 26 – s vremenom raspada na magnezij 26. Količina od 2% čistog magnezija koji se nalazi u leguri može ukazati upravo na to da ovaj komadić metala nije nastao na Zemlji. Ruski znanstvenici ne znaju koja im teorija predstavlja više glavobolje, izvanzemaljsko podrijetlo aluminija ili postojanje neke pradavne nepoznate civilizacije na planeti koja je imala zavidna metalurška znanja.
Kolumbijske flaute s misterioznim zvučnim efektima
Poznati austrijski istraživač Klaus Dona je u Kolumbiji otkrio neobične kamene flaute napravljene u liditu koji se iznimno teško obrađuje s današnjom tehnologijom. Podrijetlo i starost ovih flauta je nepoznata, no neobično je što zvukovi koje flaute proizvode imaju jednaku frekvenciju kao i valovi koje stvara ljudski mozak.
Nevjerojatna flauta koja stimulira moždane valove ljudi.
Neke od njih pomažu za opuštanje, neke povećavaju pozornost, a neke proizvode iste audio frekvencije kao i glasanje dupina, na takve frekvencije ljudi iznimno pozitivno reagiraju, zbog čega se plivanje s dupinima koristi kao terapija za teško bolesne ljude, paraplergičare i djecu s autizmom i Downovim sindromom.
Medicinski instrumenti od lidita
Klaus Dona je sa svojim kolumbijskim kolegama javnosti predstavio i nevjerojatno dizajnirane antičke medicinske instrumente koji potpuno prijanjaju uz korisnikovu ruku. Današnja tehnologija može stvarati tek veće predmete od lidita te ga nismo u stanju polirati i finiširati na način kako se vidi na ovim zagonetnim artefaktima.
Minuciozno obrađeni i nevjerojatno dizajnirani medicinski instrument za vađenje zuba, nepoznatog podrijetla i starosti.
Lidit je vrsta vulkanske stijene velike tvrdoće ali i krtosti, u njegovom sastavu se nalazi željezni oksidi, kristali feldspata, poludragog kamenja olivina te aluminija i manji udio kvarca. Ovaj mineral se koristi za testiranje listoće zlata i srebro jer na liditu ostavljaju jasan trag, pa ipak nigdje u svijetu nije otkriveno ništa slično.
Nevjerojatni medicinski instrumenti od lidita.
Na velikom dijelu antičkih medicinskih instrumenata iz Kolumbije se nalaze malene ljudske figure, koje korisniku prikazuju što se s datim instrumentom radi i kakva mu je namjena.
Nož za rezanje pupčane vrpce.
Na primjer, na nožiću za presijecanje pupčane vrpce je isklesana beba omotana pupčanom vrpcom. Neki od instrumenata napravljeni su da stanu tek na vršak prstiju.
Zagonetne „igračke“
Smatraju se misterijom arheologije, a svi pokušaji odgonetavanja su pali u vodu. Više od 100 ovih anonimnih i zagonetnih objekata je otkriveno na rimskim nalazištima Velike Britanije, Belgije, Njemačke, Francuske, Italije, Luksemburga, Nizozemske, Austrije, Švicarske i istočne Europe.
Još uvijek se ne zna tko je i zašto izgradio ove “igračke.”
Svrha tih čudnih objekata – opće poznatih kao rimski dodekahedron – je tema mnogih rasprava ali ostaje nepoznato zbog čega su stvoreni. Jesu li dodekahedroni doista stvoreni od strane Rimljana ili su nazvani „rimskima“ jer su mnogi od njih iskopani u državama koje su nekada bile dio Rimskog carstva?
Čini se da je porijeklo ovih rukotvorina također nepoznato jer njihovo postojanje nikada nije spomenuto u rimskim, pomno vođenim izvještajima. U stvari, njihovo postojanje nije nikada spomenuto u ijednom poznatom drevnom izvoru.
Logično je pretpostaviti da su ovi objekti jednostavno misterija koja datira iz 2. ili 3. stoljeća nove ere.
Dodekahedroni su napravljeni od bronce ili kamena i imaju dvanaest ravnih peterokutnih strana od kojih svaka sadrži kružni otvor u svojem središtu (obično ne i jednake veličine).
Objekti su relativno maleni. Variraju od veličine 4 do 11 cm i različitih su dizajna i veličina, ali se uvijek sastoje od 12 simetričnih peterokuta.
Unatoč mnogim špekulacijama, funkcija dodekahedrona nije određena.
Fosiliziran otisak ljudske sandale sa zgaženim trilobitima
Godine 1968. William J. Meister je pronašao fosilizirane otiske “ljudske sandale” 80 kilometara sjeverozapadno od Delte u Utahu. Ovaj fosilizirani nalaz je otkriven ispod 5 centimetara stijene. Otisak đona sandala je sam po sebi bio interesantan, naročito zbog činjenice da je izgledao sasvim “moderno” no problem je nastao kada su se primijetilo da su ti isti đonovi zgazili mnoge trilobite. Otisci sandala su duljine 25 centimetara, s jasnim otiskom pete đona koja je utisnuta u stijenu za pola centimetra dublje od ostatka đona. Slični otisci bipedalnih bića (ne možemo reći ljudi jer po evoluciji moderan čovjek se pojavio tek prije 65.000 godina) su pronađeni po široj okolici Utaha no bez zgnječenih trilobita.
Kako objasniti fosilizirani otisak sandale i zgnječenog trilobita.
Trilobiti su dobro poznata izumrla vrsta morskih antropoda koji su nastali u ranom kambriju prije 526 milijuna godina dok su nestali za vrijeme masovnog permijskog izumiranja prije 250 milijuna godina kada je nestalo gotovo 99% svih živućih organizama i vrsta na tadašnjoj Zemlji.
Dakle naši fosilizirani otisci đona sandale bi po “datiranju” postojanja trilobita trebali nastati najranije prije 250 milijuna godina. Nadamo se da shvaćate koliko je nedoumica i znanstvenih negiranja stvorilo ovo otkriće.
Dr. Clifford Burdick paleontolog i arheolog je istraživao područje i osim fosiliziranih otisaka sličnih đonova pronašao je i otisak dječjeg stopala koji odgovara današnjoj modernoj ljudskoj anatomiji. Već preko 50 godina se ovo otkriće sustavno prešućuje jer zvanična znanost ne može prihvatiti nešto van općepriznatih paradigmi čak i ako nalaz govori da bi se te iste evolucijske paradigme morale dobro preispitati. Nadamo se da će u budućnosti ova i slična otkrića biti uzeta u obzir za detaljno ispitivanje i stvaranje novih mogućnosti ljudske evolucije.
Misteriozni objekti skriveni u kamenu
Ovaj neobičan predmet je pronađen u u regiji Sarakseevo u blizini Moskve sredinom 2009. Godine, no o njemu se malo zna jer znanstvena istraživanja još uvijek traju.
Neobični kamen iz okolice Moskve.
Isprva je ovaj kamen trebao poslužiti kao građevni materijal, no radnici na gradilištu su ubrzo shvatili kako se unutar istoga nalaze predmeti čiju namjenu ne mogu odrediti.
Nakon početnih analiza znanstvenici su izjavili kako je riječ o umjetno napravljenim objektima te da za sada još uvijek ne mogu odrediti njihovu starost i podrijetlo.
Rumunjski predmet složene i nepoznate legure
Početkom 1974. građevinski radnici su u dubokim naslagama pijeska u blizini transilvanijskog glavnog grada Cluj Napoce pronašli arheološki artefakt kojeg su predali na čuvanje u Povijesni muzej ove pokrajine. Nakon znanstvene analize stvorila se prava pomama jer je legura stvorena od kompozita metala koje mi dan danas nismo u stanju kopirati.
neobični predmet iz Rumunije.
Detaljne metalurške analize su pokazale kako je 2,3 kilograma težak predmet duljine dvadesetak centimetara je u sebi skrivao:
89% aluminija
6,2% bakra
2,8% silikona
1,8% cinka
0,4% olova
0,3% mjedi
0,2% cirkona i 0,1% kadmija
Ovaj predmet u sebi krije i tragove mikla, kobalta, bizmuta, srebra i galija.
S obzirom da je riječ o aluminijskoj leguri, dovoljno je da vas podsjetimo kako je moderna znanost uspjela otkriti način ekstrahiranja aluminija iz prirodnih minerala tek 1825. godine, dok je njegova industrijska proizvodnja ostvarena u Francuskoj 1854.
Aluminij se može stvoriti kompleksnom elektrolizom s temperaturama na 900 stupnjeva Celzijeve ljestvice, pa ipak predmet je pronađen u stotinu tisuća godina starim naslagama pijeska dok se na samom artefaktu vidi aluminijska oksidacija debljine nekoliko milimetara.
Neobični predmet nalik na utičnicu s tri vrška
Ovaj neobičan predmet je pronađen 1998. od strane inženjera Johna J. Willimasa, no zbog njegove sličnosti s modernim utičnicama odmah je proglašen lažnjakom.
Fosilizirana “utičnica” u komadu granita.
Pa ipak naknadna istraživanja su pokazala kako se artefakt nalazi okovan u granitnoj stijeni, te da nije moguće stvoriti lažnjak sa sličnim svojstvima.
Dodatna ispitivanja su pokazala kako su dijelovi predmeta izliveni iz jednog komada te da se legura metala još uvijek ne može usporediti s ničim poznatim u današnjoj metalurgiji.
Williams je naknadno napravio rendgenske snimke objekta te se pokazalo kako je sam predmet kompleksne izrade te da se unutar iste nalaze složene strukture čija namjena je nepoznata.
Različite snimke “utičnice.”
Geološka analiza granita oko predmeta je pokazala kako je komad stijene star oko 100 godina, s čime su se samo postavila dodatna pitanja na koje znanost nije u mogućnosti dati prihvatljive odgovore.
Nebesko kamenje Siera Leonea
Godine 1990. arheolog Angelo Pitoni je tijekom probnih iskapanja na tlu Siera Leonea naišao na nepoznate kobaltno plave „kamenčiće“ koje je poslao različitim laboratorijama kako bi se odredio njihov sastav i eventualno podrijetlo.
Nebesko kamenje Siera Leonea je pronađeno zajedno s mnoštvom figurica koje prikazuju humanoidne entitete s glavom guštera.
Testovi na sveučilištu u Ženevi, Rimu, Tokiju i Freiburgu su stvorili potpunu pomutnju u znanstvenoj zajednici jer plavi „kamenčići“ uopće nisu zemaljskog podrijetla jer dio elemenata u kamenju nepoznat.
Za sada je poznato kako „nebesko kamenje“ u sebi ima 77% kisika, s tragovima ugljika, silikona, kalcija i natrija no preko 20% sastava je nepoznato.
Znanstvenici smatraju kako je kompozicija ovog materijala nalik na beton, ali se čini kako je umjetno obojana. Nevjerojatan je podatak da su kamičci tijekom iskapanja sami iskakali iz rupa, te se ponašaju kao da gravitacija na njih ima drugačije efekte.
Nebesko kamenje je pronađeno u naslagama tla čija starost se procjenjuje na 14 tisuća godina, no naravno znanost ne pozna niti jednu civilizaciju iz tog doba s tako naprednom tehnikom te su ove artefakte kao i mnoge druge proglasili anomalijama i ostavili su ih po strani.
Коментари
Постави коментар