U proteklih nekoliko dana imao sam dva zanimljiva razgovora. U oba se razgovora pojavila potreba da istaknem kako je jedan od najvažnijih preduvjeta za pokretanje bilo kakve akcije s naše strane, usklađivanje vlastitog djelovanja s našim znanjem koje nam je dostupno u tom trenutku uz prisutnu svijest o nečemu što se zove zakon kauzaliteta – ilitiga – uzročno-posljedične veze. Također, razumijevanje razloga za djelovanje bitno je za analizu onoga što smo uradili, kako bismo prepoznali jesmo li se upetljali u nešto gdje nam nije mjesto, ili nismo, i je li način za takvo djelovanje bio dobar ili nije, kako bismo slijedeći puta kada djelujemo po istom ili sličnom pitanju – ako ništa drugo – mogli donijeti kvalitetniju odluku nego prvi puta.
Naime – uočio sam kako mnogo ljudi, bez velikog razmišljanja, djeluje gotovo isključivo u skladu sa svojim vjerovanjima, ili još gore – u skladu s onime što misle da jest znanje.
Kako detektirati i razlučiti znanje od vjerovanja i/ili mišljenja?
Pokušat ću pojasniti primjerom:
Recimo da smo odlučili baciti loptu. Znamo da će ona pasti na pod nakon nekog vremena, i znamo da će trenutak i mjesto pada ovisiti o sili koju smo uporabili pri bacanju lopte i trajektorije kojom smo uputili loptu, te brojnim drugim faktorima, od kojih je gravitacija najvažnija. Također, možemo čak i precizno izračunati temeljem vrste podloge od koje će se lopta odbiti, materijala od kojeg je lopta napravljena i njegovih karakteristika, tlaka zraka u lopti – koliko će se puta lopta odbiti od tla prije negoli se počne kotrljati, a možemo izračunati i kada će se zaustaviti jer kada se lopta počne kotrljati počinje značajno djelovati sila trenja, a zbog toga što možemo izračunati silu trenja između podloge i lopte, moći ćemo izračunati i gdje će se lopta zaustaviti. Možda sam propustio koji faktor u ovom procesu spomenuti, ali vjerojatno sam bit procesa dobro opisao.
Naravno, svi smo svjesni postojanja fizikalnih zakona koji će djelovati na loptu kojoj smo dodali energiju koju smo unaprijed vrlo precizno definirali, a ti fizikalni zakoni koji na loptu djeluju su poznati i nepromjenjivi, i stoga će na loptu uvijek djelovati na isti način. Tako da ako taj pokus ponovimo stotinu puta pod istim ulaznim parametrima, stotinu puta ćemo dobiti identičan rezultat. Budući da znamo ama baš sve što se događa od trenutka A kada smo bacili loptu i trenutka B kada se lopta zaustavila, i znamo koje sve sile utječu na ponašanje lopte od trenutka A do trenutka B, možemo precizno opisati i što se događa od trenutka kada smo bacili loptu do trenutka kada su posljedice tog bacanja dale rezultat – i objasniti zašto je to tako. Dakle – imamo ZNANJE.
Ista stvar važi za bilo koju drugu akciju koju poduzimamo. Kauzalitet. Uzročno-posljedična veza.
To je način na koji i Univerzum funkcionira u široj slici – prema zakonu kauzaliteta – ilitiga zakonu uzroka i posljedice.
S druge strane, moguće je uraditi i slijedeće: možemo, iako nam nisu poznati svi parametri, koje će Univerzum ipak poštovati zbog zakona kauzaliteta, pokušati pretpostavkom ispitati ispravnost neke teorije koja će se moguće manifestirati u stvarnosti dobivanjem pretpostavljenog rezultata. Drugim riječima, iako moguće razumijemo što je to kauzalitet, ipak ćemo odlučiti da samo temeljem pretpostavki (uz svijest postojanja nepoznatih parametara) poduzmemo nekakvu akciju, za koju ćemo pretpostaviti da će završiti nekakvim rezultatom za koji mislimo da bi se trebao dogoditi. Na ovaj način djeluju i mnogi znanstvenici, posebice oni koji otkrivaju nešto novo. Ne bi bili uopće u mogućnosti otkriti nešto novo, da nisu pretpostavkama isprovocirali nekakav rezultat. Mnogi su upravo zbog toga što nisu znali sve ulazne parametre procesa koji su započeli i nisu znali što sve utječe na sam taj proces, dobili rezultat koji nije bio u skladu s pretpostavljenim rezultatom. Pa pokušavaju nešto iz toga naučiti, na način da popunjavaju rupe u znanju o faktorima koji djeluju u tom procesu, kako bi promjenom ili prilagodbom ulaznih parametara inicijalne pretpostavke, uz prošireno znanje o faktorima koji djeluju na proces, dobili pretpostavljeni ili željeni rezultat svaki puta kada djeluju s istim ulaznim parametrima, i to čine do trenutka kada potpuno razumiju što se događa. Ponekad je riječ o procesu učenja koje traje godinama. Takvim pristupom oni stiču pravo znanje o nekakvom procesu koji se događa između trenutka A i B i faktorima koji na njega djeluju, i tako dolazi do novih otkrića – barem onih namjernih. Ima dosta primjera kada su reverznim inženjeringom došli do razumijevanja kako se dogodio nekakav neočekivan, ali koristan rezultat. Oni kojima se to dogodilo, recimo to tako – jednako koliko su znanstvenici – toliko su i srećkovići.
Ili opcija druga – odustanu kada shvate da je njihova početna pretpostavka bila potpuno pogrešna, ukoliko im to njihov racionalni dio uma, a ponekad i ego, dopuste.
Međutim – ukoliko nemamo potpunu informaciju o tome što se događa u brojnim fragmentima vremena u kojima djeluju nama nepoznati faktori a koji su odgovorni za uzročno-posljedičnu kreaciju krajnjeg rezultata, dobro bi bilo da ne brzamo sa zaključcima jer vrlo je vjerojatno da ćemo upasti u zamku vjerovanja kako je naša pretpostavka koja je bila kamen temeljac za iniciranje određene akcije – ISPRAVNA – AKO SMO DOBILI PRETPOSTAVLJENI REZULTAT.
Jer ako ne znamo što se događalo u svim fazama izvršenja nekakve akcije, ne možemo niti znati koji je od faktora koji su djelovali na proces (jer ne znamo koji je, čak ne znamo postoji li uopće) imao presudan učinak na dobivanje rezultata za koji smo pretpostavili da bi se mogao dogoditi. Nemamo ZNANJE – već VJEROVANJE, ili kako sam spomenuo nešto još gore od toga – mislimo da imamo znanje.
Ali – budući se spletom okolnosti baš taj rezultat koji smo se nadali dobiti i dogodio, a nismo u euforiji ”otkrića” zastali da analiziramo što se to zapravo dogodilo – i posebice – ZAŠTO se baš to dogodilo, mi smo sretni i presretni i zadovoljni a možda čak i samozadovoljni vlastitom pameću, pa tapšemo sami sebe po ramenu jer smo baš jako pametni: vidi mene majstora – uspjelo mi je iz prve… jesam facaaaaa…
Pa u toj euforiji lako zanemarimo jednu nezgodnu sitnicu: da ne možemo znati hoće li se taj proces koji smo ”otkrili” baš uvijek odvijati na isti način – jer ne znamo odgovor na najvažnije pitanje koje ZNANJE odvaja od VJEROVANJA.
To pitanje glasi – ZAŠTO?
Zašto se baš taj rezultat manifestirao u stvarnosti?
Ako nismo u stanju odgovoriti na to pitanje – i dalje ne znamo ništa, ali mislimo, zbog krajnjeg rezultata koji je (možda naprosto igrom slučaja) ispao takvim kakvim smo ga pretpostavili – da smo usvojili novo, dragocjeno ZNANJE. Ali nismo. Sami smo sebe zajebali i kreirali VJEROVANJE koje nas odvlači od znanja i istine, i ugravirali smo ga sami sebi u um. Sami smo sebe programirali smećem, a kako um funkcionira kao računalo po principu smeće unutra daje smeće van – ubrzo će to kužno djelovanje vjerovanja u nešto što je pogrešno početi zagađivati i više-manje sve ostalo što naš um obrađuje.
Zato je važno postaviti si pitanje – ZAŠTO? Važnost postavljanja tog pitanja prekrasno je opisano u drugom dijelu Matrix trilogije, gdje je moćan program Merovingian upravo zbog toga što Morpheus, Trinity i Neo nisu znali odgovoriti ZAŠTO im je potreban Keymaker, njih oprao kao balavce, rekavši im da su kod njega došli bez ikakve moći, jer ne znaju odgovoriti na pitanje: što će vam Keymaker? I budući da nisu znali odgovor na pitanje ZAŠTO? – Merovingian nije osjećao nikakvu obvezu da im prepusti Keymakera i otpilio ih je i to sasvim opravdano, po mom shvaćanju morala.
Pogledajte scenu prije završnog dijela članka:
Stoga nam svima valja biti oprezan da ne upadnemo u zamku vjerovanja, ili još gore, mišljenja da nešto znamo. Trebate se upitati i u vjerodostojnost onoga što piše na Zvonu Istine, jer i ovdje je o koječemu pisano a što se temeljilo na pretpostavkama. Ali svijest o tome da NE ZNAMO odgovor na brojna pitanja ZAŠTO – pokrenula nas je smjerom kojim kreću svi oni koji žele otkriti nešto novo. Zato i testiramo brojne pretpostavke u praksi – na vlastitoj koži – kako bismo stekli istinsko ZNANJE prema kojem težimo. Iz tog razloga, privatno smatram Zvono Istine vjerodostojnim izvorom podataka, iako mnogi od njih još uvijek zahtijevaju daljnje istraživanje. I smatram da danas imamo daleko bolje razumijevanje o stvarima koji ispitujemo i da smo daleko bliže odgovoru na pitanja koja nas zanimaju. Upotpunjavamo mozaik slagalice, sami koliko možemo, a i uz pomoć vas čitatelja, Bog vas blagoslovio.
Reče mi moj sugovornik u jednom od ta dva zanimljiva razgovora koja sam spomenuo na početku:
”…pa Semir Osmanagić ima dokaze da tehnologija gradnje piramida nije postojala u ljudskom društvu onoga vremena. Zna da je ona bila od neke prethodne civilizacije, ili od neke civilizacije koja nije odavde, kajaznam, reptilska ili koja god već pa su ih oni napravili… a potom ih je netko zatrpao. Možda ih je zatrpao s dobrim razlogom, a on ih sada otkopava.
ZAŠTO?
Što ako je riječ o oružju? Što ako je pozitivni energetski utjecaj piramida na stvari oko nas samo nuspojava tog oružja? Zamisli da su neandertalci jednom otkopali tenk, i nekako ga uspjeli pokrenuti, i tenk super radi. A misle si oni kada se poklopac tenkovskog motora zagrije – vidi kak je ovo super stvar, vidi koliko energije… možemo ispeć 1000 jaja istovremeno na njemu… A zapravo, ta toplina samo je nuspojava… isto kao što je možda i nuspojava ovo što se danas da izmjeriti uz piramide.
On ne zna zašto otkopava najveću piramidu na svijetu. A možda, sada kada otkopavaju te silne tunele ispod, zapravo čiste njezin karburator, kako bi pokrenuli stroj čiju tehnologiju ne poznaju, i koja radi tko zna što. Možda je ta najveća piramida na svijetu srce nekog većeg, planetarno povezanog mehanizma, pa kad se nju pokrene, odjednom se i sve ostale piramide na svijetu pokrenu… I kaj onda? Što ako je to zaista oružje koje je napravio netko ne baš naklonjen ljudima, a mi prtljamo po njemu kao neandertalac po tenku?”
Kuži moj sugovornik važnost pitanja ZAŠTO jako dobro.
Mnogi znanstvenici misle kako će jednom, kada otkriju skrivene tajne i nepoznate tehnologije – biti u mogućnosti kontrolirati to što su otkrili. Nadam se da imaju dovoljno pameti da se upitaju ovo vrlo važno pitanje:
ZAŠTO?
Kada se naviknemo sami sebi postavljati to pitanje, spoznat ćemo da imamo daleko veću sposobnost razlučiti znanje od neznanja i vjerovanje od istine na dnevnoj bazi i sa stvarima koje su od svakodnevnog značaja – i imaju utjecaj na naše živote. To razumijevanje zakona kauzaliteta i što po tom pitanju valja uraditi (i da li uraditi u određenoj situaciji) može nam pomoći da ne jurimo kroz ovaj dragocjen život kao muhe bez glave.
Eto nadam se da ste imali strpljenja pročitati ovo do kraja.
Moramo se čuvati nuspojava.
Коментари
Постави коментар