Religije na pragu novoga doba: Falsificiranje istine, zavođenje masa, manipulacija, dokad?

Danas je «religija» jedno od najefikasnijih sredstava moći, kojim raspolažu sile koje vladaju svijetom. U određenim dijelovima svijeta masama i narodima manipulira se putem religije, upravo kao što se to u drugima čini ateizmom i potrošačkom kulturom. Najstarija proročanstva, koja nalazimo u vezi s tom temom, staroindijski (vedski) su spisi koji su predvidjeli svrstavanje čovječanstva u ta dva ekstrema. Također, iz tih tekstova proizlazi i da će bolno, mračno doba (Kali-Juga) prijeći u «zlatno doba» i također je opisana univerzalna religija, koja će tada procvjetati.

U narednom tekstu predstavljamo osnove te najavljene nove svijesti, što također omogućava da se bolje razumiju određeni faktori moći današnjice. Čak i ako nekim čitateljima bude teško usuglasiti se s idejama koje iznosimo, zasigurno vrijedi sagledati ovu temu i iz te perspektive.

Je li zaista sve relativno?

Jedno od najpopularnijih vjerovanja modernog čovjeka glasi: «Sve je relativno». Ono što je točno za tebe, ne mora biti točno i za druge. I ono što je loše za tebe, ne mora biti loše za sve. Ova omiljena filozofija je ipak povezana s dva problema – s jednom zamkom i sa jednom logičkom pogreškom!

Ako je sve relativno, ne postoji nikakvo važeće mjerilo; zbog toga se ta situacija može lako iskoristiti – od strane koga, to je jasno – moćnih i bogatih koji djeluju iz pozadine i koji time postaju još bogatiji i moćniji. Naravno, uvijek ima obvezujućih zakona, ali koliko ljudi ih se pridržava? Moćnici – oni koji su donijeli te zakone – ne osjećaju da ih oni obavezuju na bilo što.

Ukoliko je sve relativno, onda suptilno vlada pravo jačega. Javno mnijenje može smatrati da je, primjerice, zagađenje mora, vršenje atomskih testova i krčenje tropskih šuma loše, ali ako nekolicina ljudi – koji su jači od većine – smatraju da je to dobro, razaranje čovjekove okoline će se odvijati usprkos protesta većine.

Mogli bi se navesti i drugi primjeri: insceniranje ratova, isporuka oružja, proizvodnja droga, propaganda kemijskih sredstava, izrabljivanje trećega svijeta, predstavljanje radioaktivnosti i genetske manipulacije bezopasnom, trgovina ljudima, mučenje životinja … lista je zastrašujuće duga. Uvijek je riječ o interesima maloga broja ljudi; zbog toga su ti skriveni koristoljupci veoma zadovoljni, ako čitav svijet misli da je sve relativno. Jer tada oni mogu odlučivati što je dobro, a što loše, odnosno, što će se događati, a što se neće događati.
Ljudi su toliko duboko skliznuli u relativno, da ne mogu vidjeti ništa drugo. Tko se danas pita postoji li još nešto pored relativnoga? Većina ljudi čak ima urođenu ili stečenu odbojnost prema tom «drugome», što stoji iza ili iznad relativnoga: apsolutnome.

Relativno je uvijek povezano s apsolutnim (kao sjenka sa svjetlošću). Ljudi se ipak radije jednostrano ograničavaju na relativno i potiskuju pitanje o apsolutnome. «Jer sve je relativno». I upravo tu leži nagovještena logička pogreška: teza «sve je relativno» (=ne postoji ništa apsolutno) je također apsolutna teza!

Riječ apsolutno danas ima loš prizvuk, jer podsjeća na apsolutističke zahtjeve različitih religija. Zbog toga na ovome mjestu treba jasno reći: ako se teza «sve je relativno», dovede u pitanje, to ne treba otvoriti vrata novim apsolutističkim zahtjevima. Naprotiv, kada ljudi razumiju što je pravo značenje apsolutnoga, svi apsolutistički zahtjevi se ruše.

Ateizam i fanatizam

Među ljudima se ugnijezdio jedan fantom i donio veliko zlo: fantom religioznih apsolutističkih zahtjeva. Kako će se vidjeti, do takvog razvoja nije došlo slučajno.

Dogmatizam i fanatizam su najmoćnija sredstva da se religije iznutra potkopaju. Iz toga proizlazi dvostruko zlo: s jedne strane se uništava svetost religije, to jest, falsificira se Božje otkrivenje, a zatim se religija, kada je jednom falsificirana, koristi kao despotsko sredstvo moći – jer je odjednom moguće, «u ime Boga» stvarati slike neprijatelja, poticati slijepe strasti i blagoslivljati brutalnost.

To može možda nekome zvučati previše oštro, ali uopće nije pretjerano. Diskriminacija, inkvizicija, križarski pohodi, «sveti» ratovi, elitna stremljenja, apsolutizam, diktatura – kao što povijest pokazuje i još će pokazivati, «u ime Boga» se mnogo toga nevjerojatnoga i nezamislivoga može (i moglo) inscenirati.

Naizgled kontradiktorne tvrdnje, «sve je relativno» i «mi smo jedini» imaju, dakle, upadljivu sličnost: obje su apsolutistički zahtjevi! Obje vode do falsificiranja istine i do zavođenja masa, čime one postaju «imune» na ono više, odnosno, postaju lake za manipulaciju.

Apsolutno i apsolutističko

Vedska definicija «apsolutne istine» može razotkriti ta stremljenja već u začetku, jer pravi jasnu razliku između apsolutnoga i apsolutističkoga.

Apsolutno znači «ono što uključuje sve relativno».  Apsolutističko znači «ono, što želi postojati kao jedino i zbog toga isključuje sve ostalo».

Apsolutno je sveobuhvatno, sve- ujedinjujuće. Apsolutističko je sve-pokoravajuće, to je ono što dijeli ljude i religije. Apsolutno je božansko. Apsolutističko je suprotnost božanskoga.
Drugim riječima: ateizam (relativizacija apsolutnoga) i pseudo-religija (dogmatizam, fanatizam) nisu ništa drugo do dvije strane istog novčića, dva trika istih apsolutističkih sila.
Apsolutističko i apsolutno – ta dva koncepta mogu izgledati veoma slično, ipak, u stvarnosti se principijelno razlikuju.

Samo istinski apsolutno, sveobuhvatno, objedinjuje u sebi sve relativno, jer predstavlja harmonično jedinstvo iza raznolikosti. To je vedski glavni kriterij za razlikovanje apsolutne religije od apsolutističke, lažne religije. Podržava li religija harmonično jedinstvo ili produbljuje suprotnosti? (apsolutističko, upravo zato što nije apsolutno, ne može u sebi ujediniti sve relativno i može se predstavljati kao apsolutno samo unižavanjem «drugoga» – što konačno uvijek mora propasti.).

Joga i re-ligio, s one strane ateizma i fanatizma 

Svaka relativna situacija u materijalnom svetu dobiva božanski smisao i postaje relativna istina, kad se sagleda u odnosu prema apsolutnome, prema Bogu. Taj odnos uvijek postoji, jer je relativno uvijek povezano sa apsolutnim (odnosno, ovisno od apsolutnome). Može se čak ići dalje i reći: tek u odnosu prema apsolutnome, relativno dobiva svoj smisao.

Vječni odnos između relativnoga i apsolutnoga, na sanskritu se opisuje jednom poznatom riječju: Joga. Doslovno, joga znači «povezanost». Taj često pogrešno shvaćeni i pogrešno korišteni pojam, na sanskritu se odnosi na vezu između relativnoga i apsolutnoga, između Individue i Boga. Na latinskom za to postoji jedna, također poznata riječ, sa istim značenjem: re-ligio (od religare, «ponovo se povezati s Bogom»). Religija i joga imaju isto prvobitno značenje!

Veza s Bogom nije ništa kruto niti dogmatski, već nešto vrhunski individualno, jer svaka individua ima jedinstveni, osobni odnos prema Bogu (iako većina u relativnom svijetu toga nije svjesna).

Univerzalna religija novoga doba neće, dakle, biti kruti, apsolutistički religijski sistem, već harmonični suživot između ljudi, koji pomažu i podržavaju uzajamno poštovanje i ljubav. Zbog toga, vedsko otkrivenje različitim individuama nudi različite oblike re-ligije i joge i svaki od tih oblika ima svoje opravdanje i svoju vrijednost. Nevolja nastaje samo onda, kada neko oblik, koji zastupa, odjednom želi da vidi kao jedinu istinu. (religija novoga doba o kojoj Risi govori nije, naravno, globalna religija Novoga svjetskoga poretka koju moćnici priželjkuju, a naravno riječ je o još jednoj apsolutističkoj «religiji», op. Skriveno)

Buđenje iz iluzije

Zloupotreba religije dovela je do toga da mnogi ljudi ili odbace Boga (odnosno, postanu ateisti) ili koriste Boga za svoje apsolutističke ciljeve (odnosno, postanu fanatični). Na taj način se istinsko biće Boga iskrivljuje zemaljskim i vanzemaljskim interesima i ljudi gube svoju vezu (religio/joga) s Bogom. Ljudi djelomično nesvjesno vlastitom voljom počinju se služiti ne-božanskim ciljevima. Kojim silama služimo svojim zanimanjem, svojim plaćanjima, svojom potrošnjom, svojim slobodnim vremenom, i slično?

Tipična odlika Kali-Juge, posebno religija u Kali-Jugi, je da se istinsko biće Boga, koji je apsolutan, zaklanja apsolutističkim shvaćanjima.

Sjetimo se prvobitnog značenja apsolutnoga: izvedeno od latinske riječi absolutus, «nevezan; oslobođen» (Particip perfekta glagola absolvere). Bog kao sveobuhvatna, «apsolutna» realnost ujedinjuje sve relativno, a da sam ne bude vezan uz relativno. Tako glasi i vedska definicija Boga: «Znaj, ja sam prauzrok i završetak svega materijalnog i duhovnog na ovome svijetu. Nema istine iznad mene. Sve počiva na meni kao biseri na ogrlici“ (Bhagavad-Gita 7.6-7).

Drugim riječima: sveobuhvatno (Apsolutno) je izvor relativnoga i obuhvaća u sebi čiste, praiskonske oblike svih aspekata, koje nalazimo u relativnom svijetu: ljubav, bezuvjetnost i individualnost (nedjeljivost) vječnih duša – svojstva, koja se u relativnom, materijalnom svijetu reflektiraju kao pohlepa, zavist i ego.

U tom svjetlu postaje shvatljivo zašto u Božjoj kreaciji postoji «zlo»; ono je dio materijalnog dualiteta i postoji samo u materijalnom svijetu.

U dualnost materijalnog svijeta spadaju i utjecaji lošeg i nasilnog u skladu sa zakonima karme. Ti utjecaji odgovaraju Božanskim zakonima, ali ne Božjoj volji. Bog želi da se živa bića probude iz iluzije i poslije napuštanja smrtnoga tijela (odnosno, poslije smrti) vrate u duhovni svijet. Jedinstvo, dakle, ne znači «jednost» (nestanak individualnosti), već jedinstvo sa Božjom voljom. «Neka bude volja tvoja!»

Materijalni svijet – dobrovoljni zatvor 

Materijalni svet je kao sjenka duhovnoga svijeta i svako živo biće ima slobodu izabrati, gdje želi boraviti. Dok god živimo u materijalnome svijetu, stječemo iskustva o ekstremima dualnosti (radost i patnja, dobro i loše i slično) dok ne spoznamo da kao vječna duša nismo dio prolaznosti.

Materijalni svijet je također Božja kreacija, jer postojanje te kreacije dopušta svim živim bićima da primjene svoju slobodnu volju i da izaberu gdje žele živjeti: u duhovnom svijetu, u harmoniji punoj ljubavi sa cjelinom ili u materijalnome svetu, gdje je moguće vidjeti svoj ego u centru. Ta EGOcentričnost znači da duše dobrovoljno izlaze iz jedinstva ljubavi s Bogom, što za sobom povlači život u dualnosti. Za te duše Bog (na sanskritu: Višnu) stvara materijalni svijet, jer to je mjesto, gdje je moguća iluzija ego-centričnosti.

Bog u sebi ujedinjuje materijalno i duhovno, ali materijalno se kategorički razlikuje od duhovnoga. Pojmovi «materijalno» i «duhovno» opisuju dvije vječne energije, koje potječu od istog prauzroka, ali imaju različite funkcije. Sve individue imaju slobodu izabrati materijalni ili duhovni život. Duhovni život znači da je čovjek svjesno povezan s Bogom (joga). U materijalnom životu čovjek je «oslobođen» od Boga, to jest, čovjek može razviti iluziju da je nezavisan od Boga.

Ali: Bog je svuda prisutan, morao bi svuda i uvijek biti vidljiv. Kako je onda moguće, ne vidjeti sveprisutno? Zato što želimo da ga ne vidimo. Kad više ne želimo vidjeti Boga, Bog nam ispunjava tu želju – u materijalnom svijetu. Jer samo tamo je na osnovu ego-principa ta iluzija moguća.

I tako se dobrovoljno nalazimo u jednom svijetu, u kojem žive bića, koja su manje ili više zaboravila Boga, sve drugo smatraju važnijim.

Ljubav, doživljaj sveobuhvatnoga jedinstva

Ako slijedimo isti tok misli, odjednom postaje jasno kako se možemo osloboditi iluzije: time, što ćemo prevladati utjecaj ego-principa – a to postižemo tako što više ne vidimo sebe u centru, već Boga, koji svakako već jeste u centru – i time, što se ponovo svjesno uključimo u duhovnu realnost. To je dobrovoljni akt ljubavi. Čovjek se Bogu «mora» dobrovoljno priključiti. U tome se sastoji slobodna volja živih bića. Bog nikoga ne prisiljava da se odrekne neznanja, jer se to neznanje samo dobrovoljno može napustiti. Bog ne iznuđuje tu dobrovoljnost, jer je dobrovoljnost znak ljubavi, a ljubav je jedini «vladajući» princip u duhovnom svijetu.

Priključiti se Bogu znači, dobrovoljno prihvatiti princip duhovnog svijeta: voljeti Boga. Ako nekoga volimo, onda služimo ljubljenoj osobi, da bismo joj pričinili radost, a ne da bismo dobili nagradu. Ta nesebična ili točnije rečeno ne-egoistična ljubav, nalazi svoje savršenstvo u odnosu prema Bogu. U toj vječnoj vezi čovjek služi i pričinjava radost, a da ne misli na vlastitu radost, jer obradovati Boga je najviša radost. Realnost te ljubavi se spoznaje kad se čovjek oslobodi neznanja i lažnoga ega.

Neke duše dobrovoljno biraju materijalni svijet (da ne bi «morale» služiti Boga), a druge dobrovoljno biraju duhovni svet (jer žele služiti Boga). Ta veza (yoga) s Bogom preko ljubavi se na sanskritu naziva bhakti. Bhakti-joga je, dakle, odlučujuća (igra riječi – ent-scheiden: odlučiti, ali napisano s povlakom, na osnovu značenja dijelova izvedenice sugerira značenje: ono što nas razrješava razdvojenosti): nadvladavanje odvojenosti od Boga, koju je živo biće samo odabralo.

Bhakti znači da se čovjek odlučuje, da teži prirodnome, izvornome cilju (Bogu) i da povlači odgovarajuće konzekvence. Ne – neka bude moja volja, ali i ne – neka ne bude ničija volja, već, «Neka bude Tvoja volja!»

Na tom putu povratka porijeklu postoje bezbrojne stepenice, čak i ako kod velikog broja stepenica cilj nije jasan na vidiku.

Karakteristična odlika te najavljene univerzalne religije novoga doba, bit će miroljubiv suživot svih tih stepenica uz međusobno dopunjavanje. To neće biti jedna licemjerna filozofija tipa «sve je relativno», ali ni apsolutistička manipulacija masa u stilu religija Kali-juge.

Upravo danas, kad je poznato da je u mnogim religijama programiran zahtjev preobraćanja, pa čak i mržnje i osvajanja svih pripadnika drugih konfesija, postaje jasno koliko je neophodno jasno razumijevanje prave, «apsolutne» religio: razumijevanje zajedničkoga cilja svih različitih putova ka Bogu. Na taj način pada svaki apsolutistički zahtjev i svjetske religije moraju se odreći svoje svjetovne moći. Zbog toga je upadljivo da sve one, usprkos neumoljivoj međusobnoj konkurenciji, imaju jednu zajedničku stranu: sve strahuju od «novoga doba» i žestoko propovijedaju protiv njega!

Na osnovu priloženoga članka, postaje jasno zašto. Ova analiza počiva na najstarijim izvorima, koji su bezvremeno aktualni, jer se povijest ciklično ponavlja. (Iza Granice)

Tekst Info

Tekst «Religija na pragu novoga doba» prevela je Jelena s bloga «Iza granice», obrađujući izvorni tekst «Analiza religioznih i pseudoreligijskih motivacija» autora Armina Risi, iz 1997. godine. Risi je Švicarac, rođen 1962. godine koji je u mladim danima počeo izražavati nezadovoljstvo sa sustavom pa je pred maturu napustio gimnaziju u znak protesta pravca u kojem se društvo kreće. Studirao je sanskrtske spise, radio kao prevodilac i proučavao vedske tekstove što su ujedno i glavne teme kojima se bavii o čemu piše u svojim knjigama. Dakako, predmet zanimanja mu je i ufologija, metafizika te čitav niz rubnih područja. Danas živi u Zuerichu, a tekst koji smo objavili očito je izuzetno aktualan iako je objavljen prije petnaestak godina.