Ljudi u oglašavačkoj industriji jako dobro znaju da potrošače, žele li im prodati stvari koje im zapravo nisu potrebne, moraju uvjeriti kako će te stvari na neki način poboljšati njihovu sliku o sebi i u vlastitim i u tuđim očima. Drugim riječima, da će dodati nešto njihovu osjećaju vlastite osobnosti. To, primjerice, postižu govoreći vam da ćete se izdvajati iz gomile ako koristite neki proizvod, što podrazumijeva da ćete s njim biti još sličniji sebi. U vašim mislima mogu izazvati asocijaciju između proizvoda i slavne osobe ili mladenačke i privlačne, sretne osobe. U tu svrhu koriste čak i slike starih ili preminulih slavnih osoba u naponu snage. Neizgovorena je zamisao da ćete, kupite li taj proizvod, zahvaljujući nekoj čaroliji, i vi postati nalik njima, bolje rečeno, njihovoj površinskoj slici. Tako u mnogim slučajevima ne kupujete proizvod, nego predmet koji vam »poboljšava identitet«. Robne marke su prvenstveno kolektivni identiteti koje kupujete. Takvi su proizvodi skupi i stoga »ekskluzivni«. Kad bi ih svi mogli kupovati, izgubili bi svoju psihološku vrijednost, a vama bi preostala samo njihova materijalnu vrijednost, koja se vjerojatno svodi samo na djelić onoga što ste za njih platili.
Stvari s kojima se poistovjećujete razlikuju se od osobe do osobe, ovisno o dobi, spolu, prihodu, društvenoj klasi, modi, kulturi u kojoj živite i slično tome. Ono sa čime se poistovjećujete odnosi se na sadržaj, a nesvjesna prisila za poistovjećivanjem pripada ustrojstvu. To je jedan od najosnovnijih načina djelovanja ega.
Paradoksalno je da takozvano potrošačko društvo na životu održava činjenica da pokušaj pronalaženja sebe kroz stvari ne uspijeva.
Zadovoljstvo ega je kratkotrajno i stoga uvijek tražite sve više i sve više kupujete.
Dakako, u ovoj fizičkoj dimenziji u kojoj prebiva naše površinsko ja stvari su prijeko potreban i neizostavan dio života. Potrebne su nam kuće, odjeća, namještaj, alat, prijevoz. U našem životu možda ima i onih stvari koje cijenimo zbog njihove ljepote ili istinske kvalitete. Svijet stvari trebamo poštovati, a ne prezirati. Svaka stvar ima svoje Postojanje, svaka je privremeni oblik koji ima svoje podrijetlo u bezobličnom Životu, izvoru sviju stvari, svih tijela i svih oblika. U većini drevnih kultura ljudi su vjerovali da u svemu, čak i u takozvanim neživim predmetima, prebiva živi duh, i u tom su smislu bili bliži istini nego što smo mi danas. Kad živite u svijetu umrtvljenom misaonim apstrakcijama, više ne osjećate životnost svemira. Većina ljudi ne nastanjuje živuću stvarnost, nego misaonu.
No, stvari ne možemo uistinu poštovati ako ih koristimo kao sredstvo poboljšanja samih sebe, odnosno, ako kroz njih pokušavamo pronaći sebe. Upravo tako postupa ego. Poistovjećivanje ega sa stvarima stvara vezanost uz predmete, opsjednutost predmetima, koja pak stvara naše potrošačko društvo i gospodarska ustrojstva u kojima je jedino mjerilo napretka imati uvijek sve više. Nesuzdržana žudnja za sve većim brojem stvari, za beskonačnim rastom, poremećaj je i bolest. To je onaj isti poremećaj koji se očituje u kancerogenim stanicama, čiji je jedini cilj vlastito umnožavanje, posve nesvjesne da uništavajući organizam čiji su dio same dovode do vlastitog uništenja. Neki su ekonomisti toliko opsjednuti idejom rasta da se ne mogu osloboditi te riječi, pa i recesiju nazivaju razdobljem »negativnog rasta«.
Velik dio života mnogih ljudi zauzima opsesivna zaokupljenost stvarima. Zbog toga je jedno od zala našega doba naglo povećanje broja predmeta. Kad ne možete osjetiti život koji jeste, svoj ćete život vjerojatno ispuniti stvarima. Predlažem vam duhovnu metodu u kojoj ćete samopromatranjem istražiti svoj odnos sa svijetom stvari, a osobito onih stvari koje označavate riječju »moje«. Morate biti pažljivi i iskreni da biste otkrili, primjerice, je li vaš osjećaj vlastite vrijednosti blisko povezan sa stvarima koje posjedujete. Izazivaju li neke stvari u vama tanani osjećaj važnosti ili nadmoćnosti? Ako ih nemate, izaziva li to u vama osjećaj manje vrijednosti u odnosu na one koji imaju više od vas? Spominjete li u razgovoru stvari koje imate ili se hvalite s njima kako biste povećali osjećaj vlastite vrijednosti u nečijim očima, a samim tim i u vlastitima? Osjećate li negodovanje ili bijes, imate li osjećaj da ste na neki način poniženi ako netko ima više od vas ili ako izgubite nešto što cijenite?
Izgubljeni prsten
Dok sam kao savjetnik i duhovni učitelj razgovarao s ljudima, dvaput tjedno sam posjećivao ženu oboljelu od raka. Bila je učiteljica, otprilike četrdesetpetogodišnjakinja, a liječnici joj nisu davali više od nekoliko mjeseci života. Ponekad bismo razmijenili poneku riječ, ali uglavnom bismo šutke sjedili zajedno, i za to vrijeme žena je doživjela svoje prve uvide u smirenost vlastite unutrašnjosti koju nikada nije upoznala dok je bila zauzeta poslom učiteljice. No, jednoga dana zatekao sam je jako uznemirenu i bijesnu. »Sto se dogodilo?« upitao sam. Nestao je njezin dijamantni prsten velike novčane i sentimentalne vrijednosti. Bila je sigurna da joj ga je ukrala žena koja je svakoga dana dolazila na nekoliko sati brinuti se o njoj.
Rekla je da joj nije jasno kako bi itko mogao biti toliko bezosjećajan i bešćutan da to napravi. Upitala me bi li se trebala suočiti s tom ženom ili bi bilo bolje da odmah nazove policiju. Rekao sam da joj ne mogu savjetovati što da napravi, ali sam je zamolio da razmisli koliko joj je u tom trenutku njezina života važan taj prsten ili bilo što drugo. »Ne razumijete«, odgovorila je. »To je bio prsten moje bake. Nosila sam ga svakoga dana dok se nisam razboljela i dok mi ruke nisu natekle. Za mene to nije samo prsten. Kako ne bih bila zabrinuta?« Hitrina kojom mi je odgovorila te bijes i obrambeni stav u njezinu glasu govorili su mi da još nije postala dovoljno prisutna da bi se mogla zagledati u sebe i odvojiti svoju reakciju od događaja te ih oboje razmotriti.
Ljutnja i obrambeni stav bili su znaci da kroz nju još govori ego. Rekao sam: »Postavit ću vam nekoliko pitanja, ali ne morate mi odmah odgovoriti, nego razmislite biste li odgovore mogli pronaći u sebi. Nakon svakog pitanja nakratko ću zastati. Kad se odgovor pojavi, možda neće biti uvijek u obliku riječi«. Rekla mi je da je spremna saslušati me. Upitao sam je: »Shvaćate li da ćete se u jednom trenutku, a možda i ubrzo, morati odreći toga prstena? Koliko vam je još vremena potrebno prije nego što ćete biti u stanju odvojiti se od njega? Hoćete li postati manje vrijedni kad ga se odreknete? Hoće li se ono što vi jeste nekako smanjiti tim gubitkom?« Nakon posljednjeg pitanja zavladala je poduža tišina.
Kad je žena ponovno progovorila, na licu joj je blistao osmijeh i doimala se smirenom. »Posljednje pitanje navelo me da shvatim nešto važno. Najprije sam u mislima potražila odgovor, i moj um je rekao: ‘Da, naravno da ću biti manje vrijedna’. Tada sam ponovno sebi postavila pitanje: ‘Hoće li se nekako umanjiti ono što ja jesam?’ Ovaj put pokušala sam osjetiti, a ne smisliti odgovor. Iznenada sam osjetila svoju bit. To mi se nikada prije nije dogodilo. Ako tako snažno mogu osjetiti ono što jesam, tada ono što ja jesam uopće nije umanjeno. Još ga i sada osjećam, kao nešto spokojno, ali i jako životno.«
»To je radost Postojanja«, odvratio sam. »Možete je osjetiti samo kad se odvojite od misli. Postojanje se mora osjetiti. Ne može se misliti. Ego ne zna za njega, jer se sastoji od misli. Prsten se zapravo nalazio u vašoj glavi kao misao koju ste pogrešno shvaćali kao osjećaj vlastite osobnosti.
Mislili ste da se u tome prstenu nalazi vaša osobnost ili dio nje. Sve ono za čime ego traga i za što se veže samo su zamjene za Postojanje koje ne može osjetiti. Stvari možete cijeniti i brinuti o njima, ali kad god se vežete za njih možete biti sigurni da je riječ o egu. Vi ste zapravo nikada ne vežete za stvar, nego za misao u kojoj se javljaju riječi ja, mene ili moje. Kad god u potpunosti prihvatite gubitak, prerastate ego te se pojavljuje ono što vi jeste, Ja jesam, koje je sama svjesnost.«
Odgovorila je: »Sada razumijem Isusove riječi koje mi nikada prije nisu bile razumljive: ‘Ako ti netko uzme košulju, daj mu i kaput’«. »Tako je«, dometnuo sam. »To ne znači da nikada ne trebate zaključavati vrata, nego samo da je ponekad otpuštanje stvari daleko moćniji čin nego ako ih branite ili ovisite o njima.«
Tijekom posljednjih nekoliko tjedana života, dok joj je tijelo postajalo sve slabije, žena je sve više zračila, kao da kroz nju blista svjetlost.
Poklonila je mnogo svojih stvari, a neke i ženi koja je, prema njezinu mišljenju, ukrala prsten, i sa svakim poklonom postajala je sve radosnija.
Kad me nazvala njezina majka i rekla mi da je preminula, također je spomenula da su nakon njezine smrti prsten pronašli u ormariću s lijekovima u kupaonici. Je li žena vratila prsten ili je čitavo vrijeme bio ondje? To nikada nećemo saznati. No, jedno znamo: život će vam pružiti upravo ono iskustvo koje je najkorisnije za evoluciju vaše svijesti.
Kako znate da vam je to iskustvo potrebno? Po tome što je to iskustvo ono koje se događa ovoga trenutka. Je li stoga pogrešno ponositi se svojim stvarima ili osjećati zavist prema ljudima koji imaju više od vas? Uopće nije. Taj osjećaj ponosa, potreba za isticanjem, očigledno poboljšanje vlastite osobnosti posjedovanjem »više od« drugih i umanjivanjem zbog toga što imate »manje« nije ni pravilan ni pogrešan – riječ je o egu. Ego ne griješi, samo nije svjestan. Kad promatrate ego u sebi, počinjete ga nadrastati. Nemojte ga shvaćati previše ozbiljno. Kad u sebi zamijetite egoistične postupke, osmjehnite se. Ponekad biste se mogli i nasmijati. Kako je ego tako dugo mogao zavaravati čovječanstvo? Nadasve, budite svjesni da ego nije osoban. Vi niste ego. Smatrate li da je ego vaš osobni problem, tada je i to samo egoistično razmišljanje.
Коментари
Постави коментар